Aloja Vera je prava medicinska riznica o Äijim su se lekovitim moćima prenosila iskustva vekovima, s kolena na koleno. Ova Äudotvorna biljka se spominje još u Starom zavetu 6000 godina pre Hrista. Recepture sa alojom pronaÄ‘ene su i na mesopotamskim glinenim tablicama 2200. godina p.n.e. koje su naÄ‘ene u gradu Nipuru. Pisani opis lekovitih svojstva Aloe Vere je pronaÄ‘en u starom Egiptu izmeÄ‘u kolena jedne mumije na papirusu iz 1550. godine pre n.e. Ova biljka je preneta u Aziju 400. godina p.n.e.
GrÄki lekar Celsius je aloju uveo u zapadnu medicinu 50. godina p.n.e. Zapisi koji potiÄu iz ovih vremena spominju aloju kao svestranu "Äudesnu biljku". Kao kraljevsku i svetu biljku poštovali su je i sa velikim uspehom koristili faraoni, Indijanci, Kinezi, Japanci, ajurveda lekari, kao i mnogi drugi narodi i plemena, zatim Indira Gandi, Napoleon, Aleksandar Veliki, Kristofer Kolumbo, Hipokrat i druge poznate liÄnosti u istoriji.
Prvi detaljan opis ove biljke dao je Äuveni Dioscordies u periodu od 41. do 68. godine naše ere. Tada je pisao o ovoj biljci da donosi miran san, da Äisti stomak, da leÄi opekotine, genitalne upale, sluzokožu, da je dobra za leÄenje šuge, hemoroida, modrica, da zaustavlja opadanje kose, bolove u usnoj duplji, kao i krvarenje kod rana, da leÄi anginu, bolesti oka i usne duplje.
Plinije Stariji (od 23-79 godine n.e.), rimski doktor, potvrdio je Dioskoridesove zakljuÄke i utvrdio da aloja leÄi rane od lepre. Aloja kasnije oko 200. godine n.e. postaje vrlo znaÄajna u medicini Starog Rima. Koristili su je doktori kao što su Galen, Antzllus, Aretaces, kao i mnogi drugi zapadnoevropski doktori.
Prema dostupnim podacima, aloja poÄinje da se korisiti u Kini negde izmeeÄ‘u 700. i 800. godina n.e. naroÄito za leÄenje oboljenja kože, upale sinusa, groznice i grÄeva kod dece.
Oko 900. godine n.e. arapski filozof, inženjer i doktor Al-Kindi tvrdi da je aloja vrlo efikasna u leÄenju inflamatornih tegoba, Äira na oku, melanholije i drugih medicinskih problema, kao i da se u Iranu koristila kao purgativ, a u Egiptu za ÄišÄ‡enje digestivnog trakta i za detoksikaciju celog organizma.
IzmeÄ‘u 10. i 13. veka biljka Aloje je opšte prihvaćeno sredstvo za leÄenje širom Evrope.
Od 13. do 15. veka Aloe Vera ulazi u Englesku medicinu i koristi se kao purgativ, za leÄenje spoljnih rana i bolesti. Španski konkvistadori i misionari donose aloju u Novi svet u 15. i 16. veku. SaÄ‘ena je oko katoliÄkih misija, a misionari i domoroci su je široko primenjivali kao univerzalno sredstvo za leÄenje, na Karipskim ostrvima, u Centralnoj i Južnoj Americi.
Godine 1720. nauÄnik carl Von Linne po prvi put je upotrebio naziv Aloe Vera za ovu biljku, koja je danas poznata kao Aloe Barbadensis Miller (po botaniÄaru Moleru). Do 19. veka je objavljeno na stotine radova gde doktori i laici širom sveta opisuju mnogobrojna lekovita svojstva Aloe Vere. U Americi je 1820. godine zvaniÄno prihvaćena kao purgativ i kao sredstvo za zaštitu kože.
Na Floridi je 1912. godine osnovana prva komercijalna plantaža Aloe Vere. Aloja se koristi za leÄenje rana izazvanih radijacijom, kao i za leÄenje Äireva na koži, opekotina, dermatitisa i drugih povreda i bolesti kože.
• Hipokrat je pisao o ovoj biljci kako leÄi tumor, stimuliše rast kose, leÄi dizenteriju i pomaže kod stomaÄnih tegoba.
• Parcelsus: Zlatne kapi iz aloje leÄe trovanje krvi i opekotine.
• Avicenna: Aloja je sredstvo za leÄenje rana, protivotrov, eliksir života.
• Glavni hirurg Napoleona je ovom biljkom leÄio povrede ranjenicima.
• Iz antiÄkih vremena na vazama Egipta se dobro vide crteži koji prikazuju aloju.
• Faraoni su verovali u moć ove biljke kao eliksira za dug život.
• Kleopatra je bila veoma zahvalna ovoj biljci, jer je njena lepota i neodoljivo zraÄenje poticalo od Aloe gela. Oko piramida i duž puteva je saÄ‘ena ova biljka.
• U Novom zavetu (JevanÄ‘elje po Jovanu, glava 19. stih 39 i 40) piše da su telo Isusa Hrista namazali balzamom od aloje i mirte (oko 100 litara).
• Atharva-veda i Ajurveda lekari su ovu biljku najviše držali u tajnosti.
• Kod Indijanaca aloja spada meÄ‘u 16 najcenjenijih biljaka. Jivari su ovu biljku nazivali "nebeski lek".
• Maja devojke su mazale lice sokom od aloje.
• Za kineskog cara trnje ove biljke je predstavljalo "nokte Božijeg carstva". Kineski lekari su trnje koristili za akupunkturu.
• Japanci su ovu biljku nazivali "kraljevskom biljkom". Samuraji su mazali telo alojom pre poÄetka svakog obraÄuna, da bi bili neranjivi.
• Kod Grka, biljka aloje simbolizuje lepotu, strpljenje, sreću i zdravlje.
• Aleksandar Veliki je 330. godina pre Hrista u Palestini zadobio po život opasnu ranu od strele, koja se zagnojila. Jedan pop je sa biljkom aloje izleÄio ranu vrlo brzo. Iz tog razloga su kasnije Aristotel i Aleksandar Veliki odluÄili da osvoje ostrvo Sokotra "u Indijskom okeanu" gde je ova biljka vajviše uspevala.
• Cristofer Columbo: postoje Äetiri biljke koje su u životu neophodne Äoveku: pšenica, grožđe, maslina i aloja. Prva hrani, druga usrećuje srce, treća uspostavlja harmoniju a Äetvrta leÄi. Nikad nije kretao na put bez Aloe Vere.
• Francois-Vinsent Raspali (francuski hemiÄar, Carpentras 1794-1878): već 20 godina leÄim svoje pacijente Aloe Verom i mogu da konstatujem da su mnoge bolesti nestale pred mojim oÄima. U pismu je napisao: Voleli bi ste da živite dugo kao Noe? Koristite Aloe.
• Mahathama Gandhi (Pismo Rolandu Romainu-u): Pitaš me o tajni te snage koja me je držala za vreme dugotrajnih postova? Moja snažna vera u Boga, jednostavan život, i biljka Aloe koju sam upoznao krajem XIX veka kad sam bio u Africi.
• Današnja kineska medicina koristi Aloe gel za leÄenje arterioskleroze.
• 1969. godine, astronauti koji su sleteli na Mesec, nosili su sa sobom u svemirskom brodu i kremu od Aloe.
Prvi rad savremene medicine o aloji objavio je u Americi Dr C.E.Collins 1934. godine. On opisuje primenu ove biljke, tj. njenog lista, u leÄenju radijacijskog dermatitisa na Äelu jedne tridesetjednogodišnje žene. Aloja je izleÄila dermatitis za otprilike 3 meseca, koži je vratila normalan izgled i boju, bez tragova ožiljaka. Collins i njegov sin su aloju primenili na 50 pacijenata koji su imali rane prouzrokovane radijacijom, opekotine Äireve i dermatitis. Svi pacijenti su uspešno izleÄeni.
Od 1936. do 1939. godine u iste svrhe aloju koriste Dr Carrol S. Wright (Philadelphia), Dr Adolf B Loveman (Louisville), Dr Archie Fine (Cincinati), Dr Samuel Brown (Cincinati) i Dr Frederic B Mandeville (Richmond). Svi daju nalaze da aloja leÄi opekotine od radijacije, Äireve i dermatitis.
• IzmeÄ‘u 1940. i 1941. godine T. Rowe, B. K. Loveli i Lozd M. Parks su zakljuÄili da aloja leÄi opekotine mnogo brže od bilo kog poznatog leka. Ispitivanjem ovog leka otkrili su manozu u testiranim uzorcima.
• Doktor V. P. Filatov iz Rusije je 1945. godine otkrio da je aloja izuzetno efikasna u leÄenju kožnih bolesti koje izazivaju paraziti, kao i kod raznih vrsta plućnih oboljenja.
• R.Y.Gottschall je 1957. godine, N.Nordinov i B.Rostotskz iz Rusije su utvrdili da aloja štiti kožu od radijacijskih opekotina, znaÄajno poboljšava teksturu kože, eliminiše sušenje kože, svrab, ekcem, psorijazu, neurodermatitis i druga oboljenja kože, ukljuÄujući i rak kože.
• U isto vreme su S.Levenson i K.Somovva iz Rusije koristili aloju za leÄenje paradentoze i periodontalnih oboljenja. Kod 150 pacijenata je ubrizgan ekstrakt aloje u ležište svakog obolelog zuba. U potpunosti je došlo do izleÄenja kod većine, ako ne i kod svih pacijenata. Ispitivanje utvrÄ‘uje da je aloja biostimulator.
• Food i Drug Administration (FDA) je 1959. godine zvaniÄno potvrdila da krema od aloje regeneriše ćelije kože, uklanja ožiljke i pomaže regeneraciju prirodne boje kože i to bez toksiÄnog dejstva.
• Julian J. Blitz, James W. Smith i Jack R. Gerard su 1963. godine koristili aloju u leÄenju 18 pacijenata obolelih od Äira na želucu. Svi pacijenti su pre bili leÄeni dugotrajnom konvencijalonom terapijom, sa malim ili nikakvim rezultatima. Svakom pacijentu je davana svakodnevno Aloe Vera emulzija oralno. Nalazi govore da je 17 od 18 pacijenata u potpunosti izleÄeno od ove bolesti. Osamnaesti pacijent je napustio leÄenje posle primljene prve doze aloje.
• Dr Eugen Zimmerman je 1969. godine prikazao obimnu studiju o primeni Aloe Vere u stomatologiji i njenoj sposobnosti da ubija ili kontroliše razliÄite mikroorganizme ukljuÄujući: Staphylococcus Aureus, Streptococcus Virdaus, Candidda Albincas, Corynebacterium Xerosis... Istraživanje zakljuÄuje da Aloe Vera ima snažno anti'inflamatorno dejstvo i da uništava širok spektar mikroorganizama.
• Godine 1973. u Kairu u Egiptu, doktori M. El Zawahry, M. Rashad Hegazy i M. Helal, koriste aloju za uspešno i izrazito efikasno leÄenje sledećih kožnih bolesti: seborrhea, acne, alopecia i opadanje kose.
• Dr G. R. Waller sa Univerziteta
države Oklahoma (US) objavljuje 1978. godine da Aloe sadrži širok spektar slobodnoh amino kiselina, polisaharida i total saharida, sterola (uglavnom B-sitosterol), kao i lupeol. B-sitosterol ima snažno antiinflamatorno dejstvo, kao i protiv holesterola. Lupeol ima snažno analgetsko i antibakterijsko dejstvo.
• Godine 1980. Dr Bill Wolfe dokazuje da Aloe Vera brzo oslobaÄ‘a od bola, potištenosti, razdražljivosti, nadutosti i da je vrlo efikasna u leÄenju herpesa.
• Iste godine John Heggars iz ÄŒikago Burn Center pokazuje sposobnost Aloe Vere da leÄi opekotine trećeg stepena i promrzline šest puta brže od priznatog savremenog medicinskog leÄenja. Istraživanje pokazuje da su efekti izleÄenja postignuti zahvaljujući steroidima i salicilnoj kiselini. Aloe Vera takoÄ‘e uklanja ožiljke, vraća normalnu boju kože, omogućava ponovni rast kose na spaljenoj površini. TakoÄ‘e se kaže da aloja ima mnogo jaÄe dejstvo u spreÄavanju ili kontrolisanju infekcija od Silver Sulfadiazina.
• Godine 1985. Dr Bill Mc Anally izdvojio je polisaharid Carrysin, koji sadrži molekulu Acemannan koja je antiviralnog dejstva. Carrysin povećava imunitet, a proteinski omotaÄ virusa SIDE trajno uništava, pa tako ne može da napadne T4 ćelije (1987. "Clinikal Research"). FDA je dozvolio Carrington labaratoriju da u tu svrhu može ispitati dejstvo aloje na ljudima.
• 1989. godine ispitivanja iz Okinave (Japan), potvrÄ‘uju da aloja sadrži najmanje tri antitumorna sastojka - emodin, manoza i lecitin, kao i da kontroliše razvoj karcinoma pluća, da daje pozitivne rezultate u leÄenju leukemije i sarkoma i da spreÄava razvoj tumora.
• IASC je potvrdio 1994. godine da većina kozmetiÄkih preparata koji se deklarišu da sadrže Aloe Veru, ne sadrže više od 2% Aloe Vere. Većina struÄnjaka se slaže da je neophodno da kozmetiÄki preparat sadrži najmanje 25 - 40% Aloe Vere, da bi preparat imao u tom smislu željeno dejstvo.
Do danas, mnogi nauÄnici i doktori ispitivali su dejstvo Aloe Vere, kako eksperimentalno na životinjama, tako i primenom u leÄenju ljudi. Rezultati do kojih su došli su zadivljujući i ohrabrujući, budući da ova biljka pomaže i kod najtežih, Äesto neizleÄivih bolesti.
Just what I was looking for.
Sve lepo usminkano, a deca gladna. Ag...
meni treba notni zapis ove pjesme &n...
ok je jos viceva treba