Slobodne i carinske zone
SADRŽAJ- Pojam i karakteristike
- Nastanak
- Osnivanje
- Poslovanje
- Prestanak rada
- ZnaÄaj i perspektiva
- Literatura
POJAM I KARAKTERISTIKE
U SVETU
Slobodna carinska zona je podruÄje koje se nalazi u okviru državnih granica neke zemlje, ali ne spada u njeno carinsko podruÄje. Taj deo teritorije naziva se carinskim iskljuÄkom odreÄ‘ene
države i ima posebne carinske i druge pogodnosti i olakšice.
Osnovna karakteristika pravnog režima svih slobodnih zona u svetu, eksteritorijalnost, podrazumeva da roba koja je tu smeštena ne podleže nikakvom carinskom postupku od strane carinskih vlasti zemlje kojoj oblast pripada, sem odreÄ‘enih mera carinskog nadzora. MeÄ‘utim, kada roba preÄ‘e carinsku liniju i uÄ‘e u carinsko podruÄje države koja je odobrila slobodnu carinsku zonu, ona podleže redovnom carinskom postupku. (Momentom prelaska carinske granice nastaje npr. obaveza plaćanja carine.) Pošto je slobodna zona eksteritorija u carinskom smislu reÄi, roba iz zone se smatra kao roba koja dolazi iz inostranstva i naplatom carine ona se "izjednaÄava" sa domaćom robom.
Slobodne carinske zone mogu da se sastoje iz više delova. Osnivaju se obiÄno u važnijim lukama, i u tom sluÄaju oblasti zona sastoje se od gatova, tj. delova obale uz koje pristaju brodovi, i od podruÄja luka, tj. pristaništa potrebnog za rad zona. Ti delovi - podzone moraju biti meÄ‘usobno prostorno povezani tako da Äine jednu privrednu i organizacionu celinu, a svaki deo treba da bude posebno ograÄ‘en, odnosno obeležen tako da je osigurano vršenje carinskog nadzora.
Pored toga što se slobodne carinske zone koriste radi smeštaja carinske robe, danas, u svetu, glavni razlog njihovog postojanja jeste industrijska proizvodnja, namenjena izvozu. Ta proizvodnja, stimulisana nizom olakšica, pre svega carinskih, spoljnotrgovinskih, poreskih, finansijskih i proceduralnih, ima za cilj omogućavanje znaÄajnog deviznog priliva, kako slobodnim zonama, tako i državi Äije su zone. Time su one postale institut u carinskom sistemu i carinskom pravu koji je u funkciji pospešivanja izvoza robe koje su tu proizvedene, odnosno slobodne carinske zone pojavljuju se kao instrument spoljnotrgovinskog poslovanja i zato, u sistemu ekonomskih odnosa sa inostranstvom, u kome spoljnotrgovinsko poslovanje ima dominantnu ulogu, zauzimaju posebno znaÄajno mesto.
Postoji više klasifikacija slobodnih carinskih zona, izvršene prema razliÄitim kriterijumima, a najÄešÄ‡e je u upotrebi podela na klasiÄne, uvozne i izvozne slobodne carinske zone.
1) KlasiÄne, ili reeksportne, imaju osnovnu ulogu do olakšaju tranzit roba koje dolaze iz inostranstva i na kojima se, u ovim zonama, vrše neke operacije (sortiranje, prepakivanje...) da bi se opet plasirale, uglavnom na strana tržišta.
2) Uvozne slobodne carinske zone, sa pretežnim karakterom industrijskih zona, su one u kojima se osim trgovaÄkih operacija, obavljaju i neke industrijske, a sve sa ciljem da se snize carinski troškovi uvoza na carinsko podruÄje zemlje u kojoj se zona nalazi. Postoje uglavnom u industrijski razvijenim zemljama gde postoji liberalan carinski tretman uvozne robe, i to pre svega one koja nije konkurentna domaćoj proizvodnji.
3) Izvozne, ill eksportne, su u funkciji izvoza roba koje su proizvedene u njima. Cilj ovih zona je da privuku strani kapital, povećaju zaposlenost domaćeg stanovništva, kao i da doÄ‘e do transfera moderne tehnologije iz razvijenih zemalja u domaću industriju. NajÄešÄ‡e se pojavljuju u zemljama u razvoju, mada ih ima i u najrazvijenijim državama sveta.
KOD NAS
U Jugoslaviji slobodne i carinske zone predstavljaju sastavni deo carinskog podruÄja, još od momenta uvoÄ‘enja tih instituta u pravni poredak i privredni sistem naše zemlje, 1963. godine. Danas su one regulisane Zakonom o slobodnim zonama iz 1994. i Carinskim zakonom iz 1992. godine Äime su utvrÄ‘eni uslovi za osnivanje i rad zona, delatnosti koje se mogu obavljati u njima, uslovi za obavljanje tih delatnosti, kao i uslovi za prestanak rada zona.
Slobodna zona je zakonodavno definisana kao deo teritorije koji je sastavni deo carinskog podruÄja SR Jugoslavije, koji je posebno ograÄ‘en i oznaÄen i Äini celinu u kojoj se obavljaju privredni poslovi pod posebnim uslovima, odnosno obavljaju delatnosti u cilju proizvodnje robe za izvoz. S tim u vezi, posebno su predviÄ‘ene olakšice koje se odnose na neplaćanje carine i drugih uvoznih dažbina za robu koja se uvozi u slobodnu zonu, a namenjena je proizvodnji robe za izvoz.
Slobodna zona je pravno lice koje stiÄe poslovnu sposobnost upisom u sudski registar akta o osnivanju. Ona vrši ekonomske, tehniÄke, administrativne i sve druge poslove u vezi sa obavljanjem delatnosti u zoni, a koji su utvrÄ‘eni pozitivnim pravom.
Carinskim zakonom (iz 1992. godine) pravni položaj carinskih zona je na istovetan naÄin regulisan kao što je to uÄinjeno sa slobodnim zonama u Zakonu o slobodnim zonama iz 1994. god, uz odreÄ‘ene terminološke izmene. Prema tome, carinska zona je sastavni deo carinskog podruÄja SR Jugoslavije na kome se, takoÄ‘e, primenjuju posebne pogodnosti carinskog postupka, kao i posebno odreÄ‘ene mere carinskog nadzora.
Osim terminoloških, razlike izmeÄ‘u ova dva pravna instituta su i u njihovim funkcijama. Slobodne zone treba da imaju, što je moguće više, funkcije spoljnotrgovinskih, proizvoÄ‘aÄkih i eksportnih zona i time bi bile faktor unapreÄ‘enja, tj. uvećanja proizvodnje i izvoza proizvedene robe, a carinske zone bi trebale da imaju više svrhu pospešivanja i ubrzanja sprovoÄ‘enja carinskog postupka i carinskog nadzora carinske robe, uz ostavljanje mogućnosti vršenja odreÄ‘enih manipulacija robom radi njene pripreme za tržišta. (To su uobiÄajene radnje merenja, markiranja, sortiranja, pakovanja, kao i sastavljanje robe, rastavijanje, egaliziranje, pravljenje uzoraka i sl.)
ZnaÄi, slobodne zone podrazumevaju odredene oblasti, prostore gde važe posebni uslovi rada, poseban režim privreÄ‘ivanja, uz znaÄajne pogodnosti, olakšice i stimulacije u cilju proizvodnje robe, prvenstveno za izvoz, sa drugaÄije ureÄ‘enom upravom, naÄinom boravka i kretanja, uz adekvatan carinski nadzor, dok su carinske zone, isto kao deo carinskog podruÄja Jugoslavije, više pravno postavljene u cilju da omoguće posebne olakšice u pogledu carinskog postupka uz posebno prilagoÄ‘ene mere carinskog nadzora.
NASTANAK
Slobodne carinske zone su nastale iz slobodnih luka i luÄkih gradova, a njihov razvoj i preobražaj u pravne institute zapoÄet je krajem XIX i poÄetkom XX veka i traje do danas. U drugoj polovini prošlog veka su bile toliko rasprostranjene da se njihov broj u svetu merio stotinama, a udeo u obavljanju svetske trgovine koje su zahvatale, kretao oko 20%.
Jugoslavija je dugo imala slobodnu carinsku zonu u Solunu, osnovanu konvencijom koju su zakljuÄile Kraljevina Srbija i Kraljevina GrÄka 1913. godine. Kako Srbija zbog I svetskog rata nije bila u mogućnosti da koristi zonu, sporazum je obnovljen 1923. godine sa rokom važenja od 50 godina. U Solunu se nalazila jugoslovenska carinarnica, a roba je do Jugoslavije prevožena železnicom pod carinskom (tranzitnom) plombom naših i grÄkih carinskih vlasti . Ova konvencija je prestala da važi 1975. godine.
Postojao je, takode, i Jugoslovensko-italijanski sporazum, sklopljen u Osimu 10.XI 1975, koji je stupio na snagu 3.IV 1977. godine, a sadržao je, izmeÄ‘u ostalog, i Protokol o slobodnoj industrijskoj zoni. Taj Akt predviÄ‘ao je oblast zone koja je obuhvatala oko 10 km2 jugoslovenske teritorije na granici u podruÄju Sežane i nešto manjeg dela italijanske teritorije na drugoj strani granice.
Prve carinske zone u bivšoj SFRJ osnovane su 1984. godine, u Rijeci i Kopru, zatim u Beogradu 1966, a posle i u Splitu, Puli i Novom Sadu, dok je sam institut slobodnih carinskih zona uveden, tj. pravno konstituisan 1963. godine, izmenama i dopunama Carinskog zakona. 1985. godine donet je Zakon o carinskim zonama, kao i Zakon o posebnim uslovima obavljanja spoljnotrgovinskog prometa u carinskim zonama sa ciljem da od upravno¬carinskog instituta zone postanu privredni subjekti, uz zadržavanje statusa sastavnog dela jugoslovenskog carinskog podruÄja. 1992. godine donet je Carinski zakon, a 1994. Zakon o slobodnim zonama. Oba ova zakona, sa izvesnim razlikama terminološkog karaktera, na isti naÄin regulišu položaj zona kod nas.
Ovaj institut je prvo bio nazivan slobodnim i carinskim zonama, da bi kasnijim usvajanjem posebnog zakona (Zakona o slobodnim i carinskim zonama iz 1990. godine) u naše pravo i carinski sistem bila uvedena dva odvojena pojma koja i danas postoje: slobodne zone i carinske zone. Prvi više oznaÄava suštinsku ulogu slobodnih zona kao spoljnotrgovinskog instituta koji bi trebao da pospeši razvoj domaće privrede i izvoz, dok drugi-carinske zone treba da odražava nastojanja da se omogući efikasan i brz carinski postupak, odnosno sprovoÄ‘enje posebnih mera carinskog nadzora pri uvozu, izvozu, provozu i smeštaju carinske robe u ovim zonama.
OSNIVANJE
Prema Älanu 9 važećeg zakona o slobodnim zonama, pod osnivanjem zone podrazumeva se postupak donošenja akta o osnivanju zone, osnivanje preduzeća za upravljanje zonom, kao i pribavljanje saglasnosti Savezne vlade da se na odreÄ‘enom delu teritorije SR Jugoslavije može osnovati zona.
Slobodne i carinske zone mogu da se osnuju na podruÄju onih mesta koja imaju pomorsku luku, vazduhoplovno ili reÄno pristanište otvoreno za meÄ‘unarodni javni saobraćaj, kao i u robnotransportnom centru, s tim što se slobodne zone mogu još osnivati i na meÄ‘unarodnim magistralnim putevima, tj. magistralnim putevima koji su ukljuÄeni u mrežu evropskih puteva (nose oznaku E). Dozvoljeno je postojanje samo jedne zone na podruÄju mesta na kom ona može da se osnuje i to samo ako su ispunjeni odreÄ‘eni uslovi. Osim obezbeÄ‘enih prostornih, graÄ‘evinskih, energetskih i tehniÄkih, misli se, pre svega, na društveno-ekonomsku opravdanost osnivanja zone. (Ona postoji ako se oÄekuje da će se izvoziti najmanje 30% proizvedenih roba i izvršenih usluga u zoni na godišnjem nivou.) Zatim, moraju da se ispune i kadrovski, pa i ekološki uslovi, što podrazumeva da se ne sme proizvoditi ili skladištiti roba, niti obavljati usluge sa robom koja ugrožava Äovekovu životnu i radnu sredinu.
OsnivaÄi slobodnih ili carinskih zona mogu biti preduzeća ili druga pravna lica koja i obezbeÄ‘uju sredstva za osnivanje i poÄetak rada zone i dužni su da donesu akt o osnivanju zone. Akt mora da sadrži naziv osnivaÄa, naziv i podruÄje zone. OsnivaÄi zone osnivaju i preduzeće za upravljanje zonom, a pored njih to mogu da Äine i druga domaća i strana pravna i fiziÄka lica, s tim da osnivaÄki ulog stranog lica ne može biti veći od 49%.
Preduzeće za upravljanje zonom osniva se kao i svako drugo preduzeće, odnosno privredno društvo, u skladu sa Zakonom o preduzećima (važeći je iz 1996. godine). To znaÄi da osnivaÄki akt preduzeća ili društva za upravljanje zonom mora da sadrži i: firmu i sedište, firmu osnivaÄa i njegovo sedište (kad je u pitanju fiziÄko lice - ime, adresu i matiÄni broj), delatnost, osnivaÄki ulog, prava, obaveze i odgovornost osnivaÄa prema preduzeću i obrnuto, preduzeća prema osnivaÄu, uslove i naÄin rasporeÄ‘ivanja dobiti i snošenja rizika, odredbe o zastupanju, zaštiti životne sredine i dr. Kada se zona osniva u formi nekog tipa društva (bilo lica, bilo kapitala), onda se umesto osnivaÄkog akta saÄinjava ugovor, što za posledicu ima da se pored navedenih elemenata navodi i iznos osnovnog kapitala, iznosi i ulozi pojedinih Älanova društva, naÄin i vreme uplate novÄanih uloga, broj Älanova i naÄin odluÄivanja u sluÄaju jednake podele glasova, nenovÄani ulozi, njihovi vrednost i ostali podaci koje predvide ugovorne strane.
Preduzeće za upravljanje zonom podnosi Saveznoj vladi, preko saveznog organa uprave nadležnog za poslove finansija zahtev za davanje saglasnosti za osnivanje zone, odnosno podzone, uz koji je potrebno da priloži i akt o osnivanju zone, tj. podzone, akt o osnivanju preduzeća za upravljanje zonom, dokaze o pravu korišÄ‡enja (po bilo kom osnovu) zemljišta na kojem se zona nalazi, dokaze o postojanju prostomih, graÄ‘evinskih, energetskih, organizacionih, tehniÄkih, ekoloških i drugih uslova za obavljanje delatnosti, kao i, naravno, elaborat o ekonomskoj opravdanosti osnivanja zone na osnovu obima protoka roba i usluga. Ekonomsku opravdanost ocenjuje savezno ministarstvo nadležno za poslove finansija na Äiji predlog Savezna vlada daje ili uskraćuje saglasnost za osnivanje zone (podzone) i to u roku od 30 dana od dana podnošenja zahteva. Ako slobodna zona ne poÄne sa radom u roku od dve godine od trenutka dobijanja saglasnosti, data saglasnost prestaje da važi. Da bi zona poÄela sa radom Savezna uprava carina mora utvrditi da su obezbeÄ‘eni svi uslovi za obavljanje carinskog nadzora na podruÄju zone. To Äini na osnovu zahteva za poÄetak rada zone koje joj podnosi preduzeće za upravljanje zonom pre isteka roka od dve godine od dana dobijene saglasnosti za osnivanje zone. Savezna uprava carina ima rok od 30 dana da donese rešenje o poÄetku rada zone, odnosno podzone.
Dakle, postupak za osnivanje zone podrazumeva:
1) donošenje akta o osnivanju zone
2) osnivanje preduzeća ili društva za upravljanje zonom
3) pribavljanje saglasnosti od Savezne vlade da se na odreÄ‘enom podruÄju Jugoslavije može osnovati zona
(Za poÄetak rada zone potrebna je još i saglasnost Savezne uprave carina o ispunjenju uslova za obavljanje carinskog nadzora)
POSLOVANJE
PREDUZEĆE ZA UPRAVLJANJE ZONOM I KORISNICI ZONE
Osnovne delatnosti koje obavlja preduzeće za upravljanje zonom, predviÄ‘ene Zakonom o slobodnim zonama (Äl.17) su: organizovanje i utvrÄ‘ivanje uslova za gradnju u skladu sa zakonom, održavanje i obezbeÄ‘ivanje prostora, infrastrukture i tehniÄkih uslova za nesmetano poslovanje u zoni, obezbeÄ‘ivanje mera za zaštitu životne sredine, zatim samo upravljanje zonom, što podrazumeva odluÄivanje o zahtevima za obavljanje delatnosti u zoni, obezbeÄ‘ivanje unutrašnjeg reda u zoni, ulazak i izlazak iz zone, obezbeÄ‘ivanje uslova za vršenje carinskog, inspekcijskog i drugog nadzora, utvrÄ‘ivanje mera za zaštitu životne sredine u zoni i tarife za korišÄ‡enje poslovnog prostora na tom podruÄju, zatim obavljanje struÄnih i drugih poslova od interesa za korisnika zone, kao i drugih poslova saglasno aktu o osnivanju zone. Preduzeće za upravljanje zonom utvrÄ‘uje, znaÄi i naÄin na koji se podruÄje zone koristi za obavljanje delatnosti u zoni i ureÄ‘uje unutrašnji red u zoni, a akt kojim se definišu navedeni uslovi objavljuje se u "Službenom glasniku" Privredne komore Jugoslavije.
Preduzeće za upravljanje zonom je dužno da do kraja marta tekuće godine dostavi saveznom ministarstvu nadležnom za poslove finansija izveštaj o efektima poslovanja za prethodnu godinu. TakoÄ‘e, obavezno je da svakom korisniku zone omogući obavljanje delatnosti u zoni pod zakonom utvrÄ‘enim uslovima, dok ove dve strane meÄ‘usobna prava i obaveze ureÄ‘uju posebnim ugovorom. Isto tako, plaćanje i naplaćivanje izmeÄ‘u korisnika zone meÄ‘usobno, izmeÄ‘u korisnika zone i preduzeća za upravljanje zonom i u poslovanju sa inostranstvom (koje je inaÄe, slobodno), vrši se na ugovoreni naÄin i u ugovorenom roku.
Korisnici slobodnih i carinskih zona su domaća i strana pravna i fiziÄka lica koja obavljaju delatnost u zoni. Njihova imovina uživa posebnu zaštitu i ne može da bude predmet nacionalizacije i eksproprijacije. Osim toga, njihova pravna sigurnost je obezbeÄ‘ena i Zakonom o slobodnim zonama (Äl.7, st. 1) koji predviÄ‘a da prava, kako korisnika zone, tako i osnivaÄa zone i preduzeća za upravljanje zonom koja su utvrÄ‘ena tim zakonom, ne mogu biti umanjena drugom zakonom ili propisom.
SPECIFIÄŒNOSTI POSLOVANJA U ZONAMA
U slobodnim i carinskim zonama mogu da se proizvode robe i vrše usluge za izvoz, obavljaju poslovi spoljnotrgovinskog prometa, bankarski i drugi finansijski poslovi, poslovi osiguranja i reosiguranja imovine i lica i vrše turistiÄke usluge. Izvoz roba i usluga iz zona, kao i njihov uvoz u zone, su slobodni, bez ikakvih spoljnotrgovinskih, deviznih, poreskih, carinskih ili režimskih ograniÄenja. Naprotiv, postoje mnogobrojne olakšice i podsticaji za rad na ovim prostorima, a sve u cilju smanjivanja troškova uvoza sirovina, reprodukcionog materijala i moderne opreme namenjene proizvodnji.
Poreske olakšice (potpune ili delimiÄne) odobravaju se obiÄno za period do deset godina, a najÄešÄ‡e se daju u vidu osloboÄ‘enja od plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina na robu koja se uvozi a namenjena je obavljanju proizvodne delatnosti u zoni radi izvoza (to se odnosi kako na osnovna sredstva (mašine, aparate, ureÄ‘aje i drugu opremu), tako i na reprodukcioni materijal, sirovine i drugu robu koja je u svrsi postavljenog cilja tj. izvoza). Ovde postoji jedino obaveza da se pri uvozu roba u zone plaća dažbina za carinsko evidentiranje po stopi od 0,5% od carinske osnovice. (Za drugu robu, normalno, plaća se i carina, razne takse, porez na promet proizvoda i usluga.) Osim ove, postoje i druge poreske olakšice kao što su, na primer, oslobaÄ‘anje od poreza na vlasništvo, zatim na liÄni dohodak stranih lica zaposlenih u zoni, potpuno ili delimiÄno oslobaÄ‘anje poreza na dohodak (kada se ispune odreÄ‘eni uslovi), oslobaÄ‘anje od regionalnih i gradskih taksi...
Finansijske olakšice koje se daju obiÄno imaju još veći efekat od poreskih. Kako preduzeća u zonama svoju delatnost u većem obimu finansiraju putem uzimanja bankarskih kredita, to olakšice mogu da se ogledaju u davanju kredita pod povoljnijim uslovima, sa nižim kamatama u odnosu na tržišne i dužim rokovima otplate anuiteta, zatim u transferu profita bez plaćanja poreza i taksi. InaÄe, ulaganje kapitala na podruÄju zone, transfer dobiti i retransfer uloga su slobodni, kao i uzimanje kredita u inostranstvu, a dozvoljeno je i osnivanje banaka, drugih finansijskih organizacija, organizacija za poslove osiguranja i reosiguranja, kao i filijala stranih banaka i navedenih organizacija saglasno odgovarajućim propisima koji ureÄ‘uju ovu materiju. Korisnik zone i preduzeće za upravljanje zonom devizna sredstva ostvarena poslovanjem mogu da drže na deviznom raÄunu kod ovlašÄ‡ene banke (u zoni ili van nje) i sa njima slobodno raspolažu, dok se na devizno poslovanje u zoni (koje je slobodno) ne primenjuju nikakva ograniÄenja koja mogu biti propisana za devizno poslovanje na teritoriji izvan zone.
Osim poreskih i finansijskih, olakšice mogu da budu i u vidu davanja jeftinijih energenata, infrastrukturnih usluga, pojednostavljenja procedure kojom se odobravaju ugovori o stranim ulaganjima... Ako korisnik zone devizni priliv ostvaren izvozom robe proizvedene u zoni, koja se u smislu Zakona o slobodnoj zoni smatra domaćom robom, unese u Jugoslaviju i preda ovlašÄ‡enoj banci, tada se primenjuju odredbe propisa kojima se ureÄ‘uje povraćaj poreskih i drugih dažbina u delu koji se odnosi na povraćaj vozarine plaćene na inostranoj relaciji. Uverenje o tome da je roba proizvedena u zoni izdaje carinski organ koji vrši nadzor u toj zoni, a prema Zakonu o slobodnoj zoni (Älan 23 stav 2) proizvedena roba u zoni smatraće se domaćom, odnosno proizvedenom u Jugoslaviji, kada je u vrednosti robe koja se izvozi uÄešÄ‡e sirovina i drugog reprodukcionog materijala, uloženog rada i drugih troškova proizvodnje poreklom iz Jugoslavije najmanje 51% od vrednosti te robe namenjene izvozu. Shodno tome, stranom robom, u smislu pomenutog zakona, smatra se roba koja je u potpunosti proizvedena u inostranstvu, kao i roba Äija je vrednost u procesu proizvodnje uvećana do 49%. Izuzetak predstavlja sluÄaj kada je vrednost robe uvećana sortiranjem, merenjem, markiranjem, pakovanjem, egalizovanjem, sastavljanjem, rastavljanjem, pravljanjem uzoraka i sliÄnim radnjama, gde se tako uvećana vrednost ne smatra povećanjem vrednosti u navedenom smislu.
Kada strana roba iz zone preÄ‘e carinsku liniju sa ciljem stavljanja u promet na jugoslovenskom tržistu, primenjuju se propisi koji ureÄ‘uju spoljnotrgovinsko poslovanje, tj. režimski uslovi uvoza i carinjenja robe kod nas, što znaÄi da obaveza plaćanja carine nastaje u tom momentu-prelaskom "kapije zone", a iznosi carine i drugih dažbina se utvrÄ‘uju prema stanju robe i po propisima koji važe na dan podnošenja zahteva za carinjenje, dok lice koje takvu robu stavlja u promet ima obavezu da prijavi robu carinarnici radi sprovoÄ‘enja carinskog postupka. (Carinsku osnovicu Äini vrednost robe uvezene iz inostranstva u zonu.) Izuzetak predstavijaju industrijski otpaci i nusproizvodi (nastali u zoni) koji nemaju komercijalnu vrednost, kao i sluÄajevi kada korisnik zone privremeno iznese robu iz zone na drugi deo teritorije Jugoslavije radi ispitivanja, atestiranja, opravke ili markentiškog prezentiranja. Tada nadležna carinarnica, na zahtev korisnika zone odobrava takav privremen uvoz, odnosno izvoz robe, donošenjem, po skraćenom postupku, rešenja u kome odreÄ‘uje i rok za povraćaj robe u zonu koji ne može biti duži od godinu dana od dana donošenja rešenja. Po istom postupku korisnik zone može da privremeno uveze-izveze robu i u cilju njenog oplemenjivanja (prerade, dorade i obrade), kao i njene ugradnje.
U slobodnim i carinskim zonama može da se vrši: istovar, utovar, pretovar i uskladištenje neocarinjene robe koja se uvozi, domaće ocarinjene robe namenjene izvozu i robe koja se provozi, zatim uobiÄajene pripreme robe za tržište (sortiranje, merenje, markiranje, pakovanje, egalizovanje, sastavljanje, rastavljanje, pravljenje uzoraka i sl.) kao i (samo u slobodnim zonama) industrijska proizvodnja robe. Pod naocarinjenom domaćom robom koja je namenjena izvozu, a nalazi se u carinskoj zoni, podrazumeva se domaća roba koju na tom podruÄju treba kompletirati ili uskladištiti radi izvoza. Osim neocarinjene robe koja se uvozi a koja se u carinskoj zoni pretovara i domaće ocarinjene robe namenjene izvozu, sva roba mora da se ocarini u carinskoj zoni u kojoj je smeštena. Postoje opravdani sluÄajevi (kad se roba privremeno uvozi ili je namenjena prodaji preko konsignacionog skladišta) u kojima carinarnica može odobriti upućivanje robe na carinjenje nekoj drugoj carinarnici.
Ako postoje neiskorišÄ‡eni kapaciteti u skladištu u slobodnoj ili carinskoj zoni Savezna uprava carina može da odobri i smeštaj domaće robe koja nije namenjena izvozu, ali se tada ona posebno evidentira, a mora biti uskladištena tako da ne otežava kontrolu poslovanja u toj zoni.
U zonama nije dozvoljen promet roba na malo, sem prometa robe radi snabdevanja transportnih sredstava u meÄ‘unarodnom saobraćaju (gorivom, npr.), kao i prometa na malo prehrambenih proizvoda za ugostiteljske usluge koje se to vrše. Na sredstva (reprodukcioni materijali, pogonska goriva, potrošni materijali...) koja se uvoze radi korišÄ‡enja, tj. potrošnje u zonama, odnosno na robu koja se uvozi za ugostiteljske usluge, primenjuju se odredbe saveznog zakona kojim se ureÄ‘uje spoljnotrgovinsko poslovanje.
Odredbe zakona koje se odnose na slobodne zone odnose se, takoÄ‘e, i na zone Äije je poslovanje regulisano meÄ‘unarodnim ugovorima i sporazumima o unapreÄ‘enju privredne saradnje, ako je to povoljnije za rad tih zona i pod uslovom da nisu u suprotnosti sa odredbama tih ugovora i sporazuma.
CARINSKI NADZOR U SLOBODNIM I CARINSKIM ZONAMA
Ulazak na podruÄje zone dozvoljen je samo licima koja su zaposlena u njoj i onima koji u nju ulaze radi obavljanja poslova, i na njih se primenjuju mere carinskog nadzora predvidene za prelazak carinske linije.
ÄŒlan 28. Zakona o slobodnim zonama obavezuje korisnika zone da omogući sprovoÄ‘enje mera carinskog nadzora, kao i da vodi propisanu evidenciju o robi koja se uvozi, odnosno unosi u zonu, izvozi (iznosi) iz zone, prevozi preko nje, koja se tu koristi, kao i o manipulacijama robom u zoni. Mere carinskog nadzora propisuje Savezna vlada (Uredbom o merama carinskog nadzora u slobodnim zonama, donetoj 1995. godine), dok direktor Savezne uprave carina donosi propis kojim se bliže ureÄ‘uje naÄin voÄ‘enja evidencije iz Älana 28 Zakona o slobodnim zonama (to je Uputstvo o naÄinu voÄ‘enja evidencije o robi smeštenoj u slobodnoj zoni, takoÄ‘e iz '95. godine).
Pomenutom uredbom su propisane mere carinskog nadzora nad robom koja se uvozi, izvozi, provozi i smešta u zonu. Te mere podrazumevaju kontrolu vrste, koliÄine i vrednosti robe koja se nalazi u zoni, kontrolu voÄ‘enja evidencije korisnika zone, proveru stanja robe i utvrÄ‘ivanje tog stanja sa stanjem koje je navedeno u ispravama koje prate tu robu, kao i pregled i pretres prevoznih i prenosnih sredstava i lica koja ulaze ili izlaze iz zone. Roba koja se uvozi, odnosno izvozi i smešta u zonu, prijavljuje se carinarnici putem isprava za prijavljivanje carinske robe uz koje se prilažu isprave koje prate robu (to su najÄešÄ‡e konosmani, tovarni listovi, certifikati, fakture, druga razna uverenja). Izvozno ocarinjenja roba se radi smeštaja u zonu prijavljuje carinarnici jedinstvenom carinskom ispravom.
Slobodna zona dužna je da ogradi i uredi podruÄje zone, odnosno podzone, što je i predviÄ‘eno ovom uredbom, sa ciljem da se roba iz zone može uneti i izneti samo kroz oznaÄene ulaze i izlaze (takozvane kapije zone) koji moraju da budu obeleženi reÄima "slobodna zona" sa naznakom mesta na kojem se zona nalazi. Svi ulazi, izlazi, sve ograde zone (podzone) moraju noću da budu osvetljeni; skladišta, druge prostorije i prostori na podruÄju zone moraju biti tako izgraÄ‘eni da obezbeÄ‘uju uslove za sprovoÄ‘enje mera carinskog nadzora; rezervoar i cisterne u koje se smešta roba u teÄnom ili gasovitom stanju moraju da budu baždareni i snabdeveni ureÄ‘ajima za merenje robe, dok roba koja je smeštena na otvorenom prostoru mora biti udaljena od ograde zone (podzone) najmanje dva metra.
Važećim Uputstvom o naÄinu voÄ‘enja evidencije o robi smeštenoj u slobodnoj zoni propisan je naÄin voÄ‘enja evidencije o robi koja se uvozi, odnosno unosi u slobodnu zonu. Evidencija se vodi na osnovu kartoteke, tako što se za svaku vrstu robe vodi posebna kartica u koju se hronološki vrši knjiženje robe na osnovu podataka iz isprava koje prate robu. Svaka kartica mora da sadrži naziv korisnika zone, podatke o vrsti, koliÄini i vrednosti robe, obaveštenje o kakvoj se robi radi (da li je uvozna, izvozna...) i druge informacije neophodne za pravilno voÄ‘enje evidencije. Kartice overava i vodi njihov registar nadležna carinarnica koja može da i elektronski vrši voÄ‘enje i obradu neophodnih podataka. Kada se menja namena robe, korisnik zone mora da joj dostavi nalog za promenu namene, a carinarnica je dužna da ga izvrši u roku od 48 Äasova od trenutka dobijanja naloga. Evidencija o robi u zoni se razdužuje unošenjem u kartu podataka o robi iz jedinstvene carinske isprave (JCI), carinske isprave za prijavljivanje robe (CIPR) ili odlazećeg manifesta.
DELIKTI U VEZI SA POSLOVANJEM U ZONI
U skladu sa Zakonom o slobodnim zonama (Äl.6) u zoni nije dozvoljeno obavljanje takvih delatnosti kojima se ugrožavaju životna sredina, zdravlje ljudi, materijalna dobra ili bezbednost zemlje. Isti zakon predviÄ‘a novÄane kazne za više vrsta prekršaja naÄinjenih od strane fiziÄkih i pravnih lica (Äl.40-45). Tako je predviÄ‘ena kazna u iznosu od 15.000 do 150.000 dinara za preduzeće koje upravlja zonom kada ne dostavi izveštaj o efektima poslovanja u zoni, dok će se odgovorno lice u tom preduzeću kazniti od 900 do 9.000 dinara (po Älanu 41). NovÄanom kaznom od dvostrukog do dvadesetostrukog iznosa uskraćene carine (razlike izmedu plaćene carine i one koju je trebalo platiti), odnosno od jednostrukog do osmostrukog iznosa vrednosti robe, ako roba ne podleže plaćanju carine ili se na tu robu ne plaća carina, kazniće se za prekršaj pravno lice-korisnik zone u sledećim sluÄajevima:
- kad bez odobrenja carinarnice privremeno iznese robu iz zone na drugi deo teritorije Jugoslavije, kao i kad sa drugog dela naše teritorije privremeno unese robu u zonu, odnosno kada tu robu ne vrati u zonu, odnosno na drugi deo domaće teritorije u propisanom roku
- ako ne omogući carinskim organima sprovođenje mera carinskog nadzora, kao i kad ne vodi ili neuredno vodi evidenciju o robi u zoni
Za sve ove prekršaje novÄano će se kazniti (od 900-9.000 dinara) i odgovorno lice u pravnom licu koje je korisnik zone.
Ista lica kazniće se istim novÄanim kaznama kao u Äl.41 Zakona o slobodnim zonama ako robu iz zone stave u promet na jugoslovenskom tržištu bez prethodne prijave nadležnoj carinarnici (Äl.42). Kada domaće ill strano fiziÄko lice izvrši neku od inkriminisanih radnji iz Äl.41-42 istog zakona kazniće se novÄano u iznosu koji je predviÄ‘en i za pravno lice (Äl.43).
Kada se uÄine radnje koje su kažnjive Älanovima 42 i 43, roba koja je predmet prekršaja uvek se oduzima od izvršioca radnje, a od držaoca ako je znao ill je mogao znati da se radi o robi koja je predmet prekršaja.
Prekršajni postupak po svim prekršajima u prvom stepenu vodi nadležna carinarnica prema sedištu slobodne zone, osim za prekršaj nedostavljanja izveštaja o efektima poslovanja u zoni gde je za to zadužen Savezni devizni inspektorat sa sedištem u Beogradu.
Zona obiÄno prestaje sa radom kada ne ostvaruje ekonomsku svrhu zbog koje je osnovana, što kod nas konkretno znaÄi kada se na osnovu periodiÄnih izveštaja o efektima poslovanja utvrdi da tri uzastopne godine ne ostvaruje godišnji izvoz od najmanje 50% od ukupne vrednosti proizvedenih roba i izvršenih usluga u zoni. Tada Savezna vlada, na predlog saveznog ministarstva nadležnog za poslove finansija, može doneti akt o prestanku važenja saglasnosti za osnivanje zone i u tom sluÄaju ona prestaje sa radom najkasnije u roku od jedne godine od dana donošenja pomenutog rešenja.
U periodu od 90 dana po isteku vremena od godinu dana od trenutka donošenja odgovarajuće odluke kojom prestaje saglasnost Savezne vlade za osnivanje slobodne zone, preduzeće za upravljanje zonom, kao i svi njeni korisnici, moraju robu koja je uvezena u zonu ocariniti, vratiti u inostranstvo ili predati carinarnici na slobodno raspolaganje. Ako roba podleže postupku carinjenja, onda se na nju, naravno, plaća carina, zatim posebna dažbina za izravnavanje poreskog opterećenja uvezene robe, kao i posebna taksa na robu, i to prema njenom stanju i po propisima koji su važili na dan podnošenja carinske deklaracije (odnosno jedinstvene carinske isprave - JCI), osim ako se radi o opremi koja je radi obavljanja delatnosti u zoni bila uvezena u nju najmanje tri godine pre prestanka rada zone. (Ako se ispune uslovi za primenu drugih propisa na osnovu kojih se ostvaruje pravo na osloboÄ‘enje od plaćanja carine i drugih uvoznih dažbina na robu koja iz zone ulazi na podruÄje Jugoslavije, primanjivaće se ti propisi.)
Korisnici zone, u sluÄaju prestanka rada zone, zadržavaju prava svojine na stvarima, pravima i novcu koje su uvezli, odnosno uneli u zonu i imaju, takoÄ‘e, prava da nastave sa radom, u skladu sa propisima koji važe za poslovanje na teritoriji van zone.
ZNAÄŒAJ I PERSPEKTIVA
Slobodne carinske zone se javljaju kao veoma znaÄajan ekonomski institut, pogotovo poslednjih decenija XX veka. Bez ovog važnog pravnog instituta privrednog i meÄ‘unarodnog privrednog, carinskog i spoljnotrgovinskog prava teško da se može zamisliti savremena meÄ‘unarodna trgovina. Danas se 1/5 ukupne svetske trgovine obavija preko slobodnih zona, a odavno su postale snažan Äinilac otvorene meÄ‘unarodne robne razmene, faktor unapreÄ‘enja proizvodnje i pospešivanja izvoza, time i razvoja celokupnih privreda u kojima se nalaze. Osim industrijalizacije zemlje, uvoza savremene tehnologije i direktnih stranih ulaganja, postojanje zona ima za posledicu i izgradnju infrastrukture, saobraćajnica, modernizaciju skladišnih kapaciteta, upošljavanje domaće radne snage...
U svetu se, u današnje vreme, slobodne zone pojavljuju u dva oblika:
1) kao potpuno slobodne zone, o kojima smo do sada najÄešÄ‡e i govorili (kod kojih je dozvoljeno, ne samo skladištenje robe, nego i njena obrada, prerada, oplemenjivanje i proizvoÄ‘enje uz mnoge beneficije); i
2) kao oblik institucija sa ograniÄenim funkcijama, gde nije predviÄ‘ena industrijska proizvodnja, već imaju više funkciju velikih skladišta za smeštaj i Äuvanje roba pod specifiÄnim carinskim nadzorom, kako bi njihovi korisnici mogli blagovremeno intervenisati na odreÄ‘enim tržištima. (Takav je primer slobodne zone u Lincu, gde bugarski poljoprivrednici drže svoje proizvode dobijajući time mogućnosti brzog intervenisanja na tržistima zemljama Zapadne Evrope.)
Većina slobodnih i carinskih zona, pogotovo kod zemalja u razvoju, daju u najam svojim proizvodaÄima standardizovane zgrade po ceni koja je manja od ekonomske, težeći da privuku što više potencijalnih korisnika. Konkurencija izmeÄ‘u njih dovodi do toga da najveći deo ulaganja koja se odnose na opremu lokacije za izgradnju zone, izgradnju poslovnog i proizvodnog prostora i mnoge druge radove, snosi zemlja u kojoj se zona nalazi. Ulažući u zone i odrićući se velikog dela prihoda koje bi inaÄe ubirala iz njihovog poslovanja (oslobaÄ‘anje od plaćanja poreza, subvencionisani troškovi poslovanja...) države pokušavaju da ostvare što je moguće više pozitivnih efekata po svoju privredu, kao i da izbegnu neke negativne. Tu se javlja problem konkurencije izmedu domaćih proizvoÄ‘aÄa i onih koji posluju u zonama. Postavlja se pitanje kako zaštititi bilo domaće, bilo strana tržišta, znajući da proizvoÄ‘aÄi u zonama posluju u specifiÄnim uslovima, uz mnoge pogodnosti i stimulacije, i da time njihova roba ima povoljniji položaj u odnosu na okruženje. Odgovor je naÄ‘en u zabrani plasmana roba proizvedenih u slobodnim zonama na odreÄ‘ene prostore. Na primer, mnoge države Azije (Kina, Indija, Južna Koreja, Filipini...) zabranjuju plasman gotovo svih roba koje se proizvode u njihovim zonama na domaće tržište, stavljajući u zaštitu svoje privrednike, dok druge (npr. Šri Lanka) zabranjuju izvoz proizvoda (iz odreÄ‘enih grana industrije, najÄešÄ‡e tekstilne, elektronske...) na odredena tržišta za koja imaju veliki interes.
U svetu preovladavaju proizvoÄ‘aÄke i preraÄ‘ivaÄke zone, kakve bi trebale da budu i naše. Kod nas, i posle više decenija rada, one nisu razvile proizvodnu funkciju (koja bi bila namenjena izvozu), već se i dalje pretežno bave poslovima prepakivanja, sortiranja, skladištenja carinske robe. Cilj Jugoslavije je da stvori takve uslove kojima bi naše slobodne zone bile konkurentne onima u susedstvu i time privukle što više stranog kapitala. Za one zemlje u tranziciji (kao što je trenutno naša) koje su opredeljene da razvijaju tip proizvoÄ‘aÄkih i eksportnih zona, sam institut slobodnih zona, kao i carinski sistem moraju da budu u funkciji navedenih ciljeva. ZnaÄi, moraju biti prisustne mnoge carinske i vancarinske beneficije koje smo već spominjali, iako to sve nije dovoljno za motivisanost stranaca da ulažu kod nas. Danas je verovatno preovlaÄ‘ujući faktor politiÄka situacija u zemlji, pa Äak i u širem regionu. Ona mora da bude stabilna, kao što je naophodna stabilnost, sigurnost i konstantnost pravnih propisa koji će im garantovati nepromenljivost odreÄ‘enilh prava, Äime bi dobili sigurne garancije za uloženi kapital, ostvarenu dobit, kao i za mogućnost njihovog efikasnog i neograniÄenog prenosa iz zone u inostranstvo i obratno. Zatim, potrebno je da imamo razvijenu saobraćajnu infrastrukturu i dobru povezanost zona sa važnim saobraćajnicama i trgovaÄkim centrima, kako bi korisnici zona mogli bezbedno i neometano da dopremaju robu, sirovine, mašine i drugi materijal u zone, ili iz njih da distribuiraju proizvode na svetsko tržište.
Prednost naših slobodnih i carinskih zona je pogodna geografska lociranost, jer se nalaze na raskrsnicama znaÄajnih meÄ‘unarodnih puteva koji spajaju Zapadnu Evropu sa IstoÄnom, i dalje sa Azijom, kao i Severnu sa Južnom Evropom, Mediteranom i preko njega sa Afrikom. Povezanost sa mnogim važnim tržištima omogućava brz i jednostavan prevoz roba, a samim tim i prednost u odnosu na druge. Osim toga, jeftina radna snaga (kod nas priliÄno obrazovana, gledajući susede) Äesto igra važnu ulogu u odabiru zemlje u Äije će zone privrednici da ulažu. Uz sve ove prednosti, potrebno je u naš pravni i ekonomski sistem konstantno uvoditi nove mere podsticaja, spoljnotrgovinskih, carinskih, poreskih, kreditnih i drugih olakšica, kako bi privukli, prevashodno strana, ulaganja u naše zone u konkurenciji mnogih sliÄnih koje se nalaze u okolnim državama. Time bi se, u cilju proizvodnje robe za izvoz, omogućio nesmetan uvoz moderne tehnologije kao i veća zaposlenost, a savremena proizvodnja u zonama indirektno bi se prenosila i održavala na domaću, na njihov kvalitet i konkurektnost na svetskim tržištima.
Za postizanje navedenih ciljeva veoma je bitno da se utvrdi odgovarajuća strategija prema inostranom kapitalu, kao i uspostavi prava mera povlastica i pogodnosti koji se pružaju stranim investitorima u zaštiti sopstvenog razvoja, a pravilno korišÄ‡enje slobodnih i carinskih zona dovešÄ‡e, kao što smo već napomenuli, do poboljšanja tehnološke opremljenosti, spoljnoekonomskih odnosa i celokupne privrede.
LITERATURA
1. Grupa autora, Pravna enciklopedija, Beograd, "Savremena administracija", 1985. god, 943 str.
2. Slavko Carić, Stevan Šogorov, Jelena Vilus, Dušanka ÄurÄ‘ev, MeÄ‘unarodno privredno pravo, Novi Sad, "Centar za privredni consulting", 1993. god, 509 str.
3. Zakon o slobodnim zonama, Beograd, "Službeni list SRJ` 1994.
4. Miodrag Stanković, Sonja Stanković-Mihajlović, Izbor sudske prakse broj 3, Beograd, "Glosarijum", 1999. god, 73 str.
5. Sonja Stanković, Slobodne i carinske zone - doktorska disertacija, Pravni fakultet u Beogradu, 1999. god, 342 str.
Student: Dejan Kelić
Just what I was looking for.
Sve lepo usminkano, a deca gladna. Ag...
meni treba notni zapis ove pjesme &n...
ok je jos viceva treba