NOVI SAD   Click for Novi Sad, Serbia Forecast
PANS
PANSWEB.COM
 









  Početna arrow TEKSTOVI arrow Hoću celu planetu plus 5 % /zapažanje-poslovanje-politika/
Hoću celu planetu plus 5 % /zapažanje-poslovanje-politika/ Štampaj E-mail
Vrednovanje korisnika: / 3
LošeNajbolje 
Poslao/la: / Sent by Mladen Banjac   
Thursday, 15 April 2010
Hoću celu planetu plus 5 %


ÄŒovek po imenu Larry Hannigan je napisao ovu priču još 1971. kao poklon australijskom narodu, kako bi im objasnio neodrživost i nemoralnost postojećeg bankarskog sistema i da će pre ili kasnije doći do sukoba izmeÄ‘u naroda sa jedne i privatnih “bankara” sa druge strane.


HOĆU CELU PLANETU PLUS 5 %


Fabijan je uzbuÄ‘eno uvežbavao svoj govor kojeg je trebao sutradan da održi pred masom ljudi. Bio je uveren da će se oni okupiti. Uvek je želeo ugled i moć, a sada su se njegovi snovi počeli ostvarivati. On je bio zanatlija, izraÄ‘ivao je nakit i razne ukrase od srebra i zlata. MeÄ‘utim, nije bio zadovoljan time da radi samo da bi preživljavao, on je bio u potrazi za uzbuÄ‘enjima i izazovima. 

Ljudi su generacijama koristili sistem robne razmene. ÄŒovek je izdržavao svoju porodicu obezbeÄ‘ujući sve što joj je potrebno ili bi se specijalizovao u odreÄ‘enoj struci. Kada bi proizveo neki višak, on bi ga razmenjivao s viškovima koje su proizveli drugi. Pijačni dan je bio uvek bučan i prašnjav, ali ljudi su se ipak radovali žagoru i pogaÄ‘anjima, a posebno druženju. Bilo je to mesto puno sreće i zadovoljstva, ali sada je već bilo previše ljudi i previše svaÄ‘e. Nije više bilo vremena za razgovor – tako se i pojavila potreba za nekim boljim sistemom.

Ljudi su uglavnom bili srećni i uživali su u plodovima svoga rada. U svakoj društvenoj zajednici bila je formirana jedna jednostavna vlada s ciljem zaštite individualnih sloboda i prava, kao i osiguranja da se niko ne prisiljava da čini nešto protiv svoje vlastite volje. To je bila jedna i jedina svrha vlade, dok je svakog namesnika (ministra) dobrovoljno podržavala lokalna zajednica koja ga je izabrala.

MeÄ‘utim, pijačni dan je bio jedini problem kojeg nisu mogli rešiti. Vredi li jedan nož dve korpe kukuruza ili ne? Vredi li krava više od kola, itd. Nikome nije padao na pamet neki bolji sistem trgovine. Tada je Fabijan proglasio: "Imam rešenje za ove probleme i pozivam sve na sutrašnji javni skup."

Sledećeg dana došlo je do velikog okupljanja ljudi na gradskom trgu i Fabijan je tamo objasnio sve o jednom novom sistemu kojeg je nazvao "novac". Zvučalo je dobro. "Kako ćemo započeti?" - pitali su ljudi. "Zlato od kojeg sam izraÄ‘ivao ukrase i nakit je izvrstan metal. Ne trune, ne rÄ‘a, a dugo traje. Napraviću novčiće od zlata, a svaki novčić nazvaćemo dolar." Objasnio je sve prednosti tog sistema i kako će 'novac' biti sredstvo za razmenu - mnogo bolje od robne razmene.

MeÄ‘utim, jedan od namesnika je izrazio sumnju: "Neki ljudi bi mogli iskopati zlato i napraviti svoj vlastiti novac, a to bi bilo vrlo nepravedno". Na to je Fabijan spremno uzvratio: "Samo one kovanice koje će biti odobrene od vlasti moći će se koristiti, a one će imati na sebi utisnut poseban žig." Ovo se učinilo razumnim i predloženo je da svi dobiju podjednak iznos. "Ali ja zaslužujem više, svi koriste moje sveće," oglasio se svećar. "Ne," uskočio je stočar, "Bez hrane nema života", mi stočari trebamo dobiti najviše." I tako je došlo do svaÄ‘e.

Fabijan ih je pustio da se svaÄ‘aju neko vreme, a onda je rekao: "Budući da se ne možete složiti, predlažem da svako uzme od mene onoliki iznos koliki god želi. Neće biti ograničenja, osim vaše sposobnosti da mi vratite dug. Što više uzmete, više ćete morati otplatiti u roku od godinu dana. "A šta ćeš ti dobiti?", zapitali su ga ljudi.
"S obzirom da ja pružam usluge tj. snabdevam vas novcem, naravno da zaslužujem i platu za taj moj posao. Recimo da za svakih 100 novčića koje podignete, vratite 105 za svaku godinu duga. Tih 5 kovanica će biti moja naknada koju ćemo zvati 'kamatom'. Ovo se činilo kao jedino rešenje, a pored toga, 5% je zvučalo kao mala naknada. "DoÄ‘ite sledećeg petka, pa ćemo početi."
    
Fabijan nije gubio vreme. IzraÄ‘ivao je kovanice danonoćno i krajem sedmice već je bio spreman. Ljudi su se okupili ispred njegove radnje i nakon što su guverneri pregledali i odobrili kovanice, počeo je taj novi sistem. Neki su pozajmili samo malo i otišli da ga odmah isprobaju. Novac ih je oduševio, te su odmah počeli sve vrednovati u zlatnicima ili dolarima. Vrednost svake stvari bila je nazvana 'cenom', a cena je zavisila od količine rada uloženog u njenu proizvodnju. Ukoliko je nešto iziskivalo dosta rada, cena je bila velika, a ukoliko je iziskivalo malo truda, cena je bila prilično niska.

U jednom gradu živeo je čovek po imenu Alan, koji je tamo bio jedini časovničar. Cene njegovih satova bile su veoma visoke, jer su mušterije bile voljne dobro platiti kako bi mogli imati jedan od njegovih satova. Tada je drugi čovek počeo izraÄ‘ivati satove i ponudio ih po nižoj ceni kako bi ih lakše prodao. Alan je bio prisiljen sniziti svoje cene i proizvoditi još kvalitetnije satove. To je bila prva izvorna slobodna konkurencija.

Isto se desilo s graditeljima, prevoznicima, računovoÄ‘ama - u stvari sa svakom branšom. Mušterije su uvek birale ono što su smatrale da je najbolja pogodba - imali su slobodu izbora. Nije bilo veštačkih zaštita poput licenci i tarifa koje bi sprečavale druge ljude da ulaze u poslovne odnose. Standard života se poboljšao, i nije prošlo dugo a ljudi su se pitali kako su pre uopšte mogli bez novca.

Krajem godine Fabijan je napustio svoju radnju i posetio je sve ljude koji su mu dugovali novac. Neki su imali više nego što su pozajmili od njega, a neki manje, s obzirom da je količina izdatog novca bila ograničena. Oni koji su imali više nego što su uzeli, platili su Fabijanu 100 kovanica plus 5, ali su ipak trebali pozajmiti ponovo, kako bi nastavili. Drugi su otkrili po prvi put u životu da su dužni. Pre nego što bi im pozajmio još novca, Fabijan bi im stavio hipoteku na neki deo imovine. Većini ljudi je onih 5% bilo teško za pronaći.

Niko nije shvatio da kao jedna celina, zemlja nikad neće moći da se otarasi duga sve dok se sav novac ne otplati, pa čak ni tada, zbog onog dodatka od 5 na svakih 100, koji uopšte nikada nije ni bio pozajmljen. Niko osim Fabijana nije mogao videti da je nemoguće platiti kamatu s obzirom da taj novac nije ni bio izdat, dakle nekome je morao nedostajati.

Istina je da je Fabijan potrošio nešto novca, ali on nije nikako mogao potrošiti 5% od čitave ekonomije na samog sebe. Ljudi je bilo na hiljade, a Fabijan je bio samo jedan. Uz to je još uvek bio bogati zlatar koji je zaraÄ‘ivao za jedan udoban život. Iza svoje trgovine Fabijan je imao jedan trezor i ljudima se činilo pogodnim da ostave nešto od svojih zlatnika na čuvanje. On je zaračunavao jednu malu naknadu za tu uslugu koja je zavisila od iznosa i vremenskog perioda na kojeg je novac bio deponovan. Vlasnicima je davao potvrde za njihove uložene iznose.

Kad je neko otišao u kupovinu, nije nosio sa sobom hrpu zlatnog novca namenjenog trgovcu, nego samo potvrdu s vrednošÄ‡u dobara koje je želeo kupiti. Trgovci bi priznavali te potvrde kao valjane, te su ih prihvatali imajući na umu da ih mogu uvek odneti kod Fabijana i tamo podići odgovarajući iznos novca. Potvrde su se počele širiti iz ruke u ruku umesto da se to radi sa zlatom. Ljudi su imali veliko poverenje u te potvrde – smatrali su ih isto vrednima kao i novac. Nedugo zatim, Fabijan je primetio kako ljudi neobično retko podižu svoje zlatne kovanice.

Tako je pomislio: "Eto, imam toliko tog zlata, a još uvek sam zanatlija koji teško radi. To nije u redu. Postoje stotine ljudi koji bi bili srećni da mi plate kamatu za korišÄ‡enje ovog zlata koje ovde leži i kojeg malo ko uopšte podiže. Istina, to zlato nije moje, ali se ono nalazi kod mene - a to je ono što je bitno. Uopšte ne trebam ni kovati nove novčiće, kad mogu koristiti ove koji su položeni u mom trezoru." Isprva je bio vrlo oprezan, pozajmljujući samo par kovanica na neko vreme, uz veliku garanciju da se oni vrate. No postepeno je postajao sve odvažniji pozajmljujući veće i veće iznose.

Jednog dana od njega je bio zatražen veliki iznos kovanica. Fabijan je predložio: “Umesto da nosite sav taj novac sa sobom, mogu vam izdati jednu ili više potvrda na vaše ime za sumu novca koji tražite”. Klijent se složio i Fabijan mu je izdao potvrde. Tako je on dobio kredit, a i zlato je još ostalo u njegovom trezoru. Pošto je klijent otišao, Fabijan se zadovoljno smejao. Mogao je zadržati svoj kolač, čak i ako ga pojede. Mogao je pozajmljivati zlato, a istovremeno ga i dalje držati u svom trezoru.

Prijatelji, stranci, pa čak i neprijatelji trebali su finansijska sredstva kako bi održavali svoje poslovanje i sve dok su imali neku vrstu pokrića/zaloge, mogli su pozajmljivati koliko god bi im trebalo. Jednostavnim izdavanjem potvrda Fabijan je mogao 'pozajmljivati' novac drugima u vrednosti nekoliko puta većoj od vrednosti zlata koje nije bilo njegovo, ali se nalazilo u njegovoj riznici. Sve je bilo bezbedno, a problemi bi nastali samo u slučaju da se stvarni vlasnici pojave i zatraže svoje zlato ili kod gubitka poverenja ljudi.
 
On je uredno čuvao knjigu koja mu je pokazivala dugove i kredite svake osobe. Posao pozajmljivanja novca pokazao se veoma unosnim. Njegov položaj u društvu je rastao onoliko koliko i njegovo bogatstvo. Postao je značajan čovek kojeg se moralo poštovati. Kad se o finansijama radilo, njegova reč se uzimala kao svetinja.

Fabijanova delatnost pobudila je znatiželju zlatara iz drugih gradova. Tako su se oni okupili jednog dana i posetili ga. On im je rekao šta radi, ali im je posebno naglasio potrebu za tajnošÄ‡u. Ako bi se njihov plan razotkrio, cela šema bi propala, pa su se tako dogovorili da stvore jedan tajni savez. Svi su se vratili u svoje gradove i počeli raditi onako kako ih je Fabijan podučio.

Ljudi su sada prihvatali potvrde vrednima poput samog zlata, a mnoge potvrde su takoÄ‘e bile deponovane na čuvanje u riznicama, isto kao i zlatne kovanice. Kad bi jedna stranka htela platiti drugoj za odreÄ‘enu robu, jednostavno bi napisala kratko obaveštenje Fabijanu da prenese novac sa njegovog računa na drugu stranku. Fabijanu je trebalo samo par minuta da prebaci cifru.

Ovaj novi finansijski sistem postao je vrlo popularan, a te potvrde su nazvane - 'čekovi'.

Jedne noći u kasne sate, zlatari su održali još jedan tajni sastanak i Fabijan im je otkrio novi plan. Narednog dana sazvali su sastanak s namesnicima i Fabijan započe ovako: "Potvrde koje mi izdajemo su postale vrlo popularne. Bez sumnje, većina vas namesnika ih koristite takoÄ‘e, jer ih smatrate vrlo praktičnim." Namesnici su potvrdili klimanjem glave pitajući se u čemu je problem. "Dakle," nastavio je, "neke potvrde su krivotvorili falsifikatori. To se mora zaustaviti."

Ministri su se uplašili. "Šta možemo učiniti?" pitali su Fabijana, koji im je na to odgovorio: "Moj predlog je da bi vlasti trebale štampati potvrde na poseban papir vrlo složenog dizajna, te da svaka novčanica bude potpisana lično od strane glavnog guvernera. Mi, zlatari ćemo sa zadovoljstvom platiti troškove štampanja, jer će nam to uštedeti mnogo vremena koje koristimo pišući potvrde. Namesnici su zaključili kako je njihov posao da štite ljude od falsifikatora i složili se s tim da štampaju novčanice.

"Nadalje", dodao je Fabijan, "Neki ljudi su se obogatili kovanjem vlastitog zlatnog novca. Predlažem da donesete zakon da svako ko naÄ‘e zlatno grumenje bude obavezan predati ga. Naravno, oni će za to biti nagraÄ‘eni potvrdama i kovanicama." Zamisao je dobro zvučala i bez puno razmišljanja odštampan je velik broj 'novčanica'. Svaka je imala na sebi napisanu vrednost - 1$, 2$, 5$, 10$ itd. Zlatari su platili male troškove štampanja.

Novčanice su bile mnogo prikladnije za nošenje i uskoro su postale naširoko prihvaćene. Uprkos svojoj popularnosti, ove nove novčanice i kovanice su korištene tek za 10% transakcija. Statistika je pokazivala da je čekovni sistem pokrivao 90% svih poslovnih odnosa.

Tako je započeo sledeći deo plana. Do sada, ljudi su plaćali Fabijanu da čuva njihov novac. Kako bi privukao više novca na polaganje u svoje trezore, Fabijan je ponudio da plaća 3% kamate na njihov novac. Većina ljudi je verovala kako im on pozajmljuje zaradu od onih 5% i kako je njegov profit 2%. Na kraju krajeva, ljudi su smatrali kako je puno bolje dobivati 3%, umesto da plaćaju za čuvanje njihovog novca.

Količina ušteÄ‘evina je rasla u Fabijanovoj riznici tako da je on sada s tim dodatnim parama mogao drugima pozajmljivati 200$, 300$, 400$ a ponekad i do 900$ za svakih 100$ u novčanicama i kovanicama koje su kod njega bile deponovane. Morao je biti oprezan da ne prekorači srazmeru od devet na prema 1 jer je jedna od devet osoba zahtevala novčanice i kovanice za upotrebu.

Kada ne bi bilo dovoljno novca na raspolaganju, ljudi bi postali sumnjičavi, posebno zato što su im štedne knjižice pokazivale koliko novca su poverili na čuvanje. U svakom slučaju, na 900 dolara u knjiškim ciframa koje je Fabijan pozajmljivao pišući sam čekove, on je mogao tražiti do 45 dolara u kamatama, dakle 5% na 900 dolara. Kada bi zajam plus kamata bili isplaćeni - dakle 945 dolara, 900 dolara je bivalo otpisano s liste dugova, dok je Fabijan zadržavao 45 dolara kamate. On je bio prilično voljan platiti 3 dolara kamate na izvornih 100 dolara koji nikad nisu ni izašli iz njegovog trezora. Ovo bi značilo da je za svakih 100 dolara koji su bili kod njega deponovani, bilo moguće izvući 42% profita, dok je većina ljudi mislila kako on uzima samo 2%. Ostali zlatari su takoÄ‘e radili istu stvar.

Stvarali su novac iz ničega potezom olovke, a pored toga su još zaračunavali i kamate.

Oni istina nisu kovali novac, vlada je u stvari štampala novčanice i kovanice i davala ih zlatarima da ih ovi distribuiraju. Fabijanov jedini trošak je bila jedna mala svota koju je izdvajao za štampanje novca. MeÄ‘utim, oni su ipak stvarali kreditni novac ni iz čega u svojim knjigama, a naplaćivali su kamatu za njega. Većina ljudi je verovala da je vlada ta koja upravlja zalihama novca. TakoÄ‘e su verovali kako im Fabijan pozajmljuje novac koji su drugi poverili, mada je bilo čudno kako to da se ničiji depozit nije smanjivao. Da su svi pokušali podići svoj novac odjednom, prevara bi bila otkrivena.


Jednog dana, Fabijana je posetio jedan mudar čovek. "Ova kamata nije u redu. Za svakih 100$ koje izdaješ, zahtevaš 105$ za uzvrat, a onih 5$ kamate ne može biti plaćeno, jer taj novac ni ne postoji.

Farmeri proizvode hranu, industrija razna dobra itd. a ti samo proizvodiš novac. Pretpostavimo da u celoj u zemlji postoje samo dva proizvoÄ‘ača, a da su svi drugi ljudi zaposleni kod njih. Ako oni onda pozajme po 100$ svaki i plate 90$ kao zarade radnika, a za sebe ostave 10$ profita (kao njihovu platu), to znači da je ukupna kupovna moć 90$+10$ x 2, dakle 200$. MeÄ‘utim, da bi isplatili tebe, oni bi morali prodavati njihove proizvode po 210$. Ako jedan od njih uspe prodati sve svoje proizvode za 105$, drugi čovek se može nadati da dobije samo 95$. TakoÄ‘e, deo čovekovih dobara ne može ni biti prodan, jer više nije preostalo novca kojim bi se kupili.

On ti još uvek duguje 10$ koje ti može otplatiti jedino pozajmljujući više. Taj je sistem nemoguć. Sigurno, trebao bi izdavati 105$, dakle 100$ privrednicima, a 5$ samom sebi, koje ćeš moći da trošiš. Tada bi 105 dolara bilo u opticaju i dug bi mogao biti otplaćen."

Fabijan ga je mirno saslušao i na kraju je rekao: "Finansijska ekonomija je jedna komplikovana stvar, mladiću. Za takve su stvari potrebne godine proučavanja. Pusti mene da brinem o tim stvarima, a ti se brini o svojim. Moraš biti efikasniji, produktivniji, ekonomičniji i postaćeš bolji poslovni čovek. Ja sam uvek voljan da pomognem kad se o tim stvarima radi." ÄŒovek je otišao neuveren. Bilo je nešto pogrešno u Fabijanovoj delatnosti i on je osećao da je Fabijan vešto izbegao da odgovori na njegova pitanja.

Ipak, većina ljudi je poštovala Fabijanovu riječ - "On je stručnjak , a ostali sigurno nisu u pravu. Pogledajmo samo kako nam se zemlja razvila, kako nam se proizvodnja poboljšala - zasigurno napredujemo."
   
Kako bi pokrili kamatu na novac koji su pozajmili, trgovci su bili prisiljeni povećati svoje cene. Radnici su se žalili kako su im plate previše male. Poslodavci su odbijali davati veće plate tvrdeći kako bi u suprotnom bili upropašteni. Farmeri nisu mogli dobiti pristojnu cenu za svoje proizvode. Domaćice su se žalile kako hrana postaje sve skuplja.

I na kraju, neki ljudi su stupili u štrajk, što je do tada bila nepoznata pojava. Drugi su toliko osiromašili da im ni prijatelji i rodbina nisu mogli pomoći. Većina njih je zaboravila na istinsko bogatstvo - plodna tla, velike šume, minerale i stoku. Mogli su misliti samo na novac za kojeg im se činilo da ga nikad nema dovoljno.  MeÄ‘utim, oni nikada nisu dovodili u pitanje sam - sistem. Verovali su da je njihova vlada ta koja upravlja tim sistemom.

Nekolicina je povukla svoj novac i oformila 'pozajmljivačnice' ili 'finansijske' kompanije. Tako su mogli dobiti 6% ili više, što je bilo bolje od Fabijanovih 3%, ali mogli su pozajmiti samo novac koji su posedovali - nisu imali tu čudnu moć da stvaraju novac iz ničega, pišući brojke u knjige.

Ove kompanije su pomalo zabrinjavale Fabijana i njegove prijatelje, pa su oni brzo napravili nekoliko svojih kompanija. Uglavnom su kupovali druge, pre nego što su one uopšte počele s radom. Za tili čas, sve finansijske kompanije su prešle u njihovo vlasništvo ili su bile pod njihovom kontrolom.


Ekonomska situacija postajala je sve gora. Radnici su bili uvereni da njihovi šefovi zaraÄ‘uju prevelik profit. Šefovi su pak govorili kako su im radnici lenji i kako ne ispunjavaju pošteno svoje radne obaveze. Svi su prebacivali krivicu na druge. Namesnici nisu znali kako da reše taj problem, a goruće pitanje je bilo -  kako pomoći onima koji su bili pogoÄ‘eni siromaštvom?!

Tako se počelo s programom socijalne pomoći, a doneseni su i zakoni koji nalažu ljudima da im obezbeÄ‘uju odreÄ‘eni doprinos. Ovo je razljutilo mnoge ljude koji su verovali u staromodnu ideju kako je pomoć susedu jedan čin dobre volje: "Ovi zakoni nisu ništa drugo do jedna ozakonjena kraÄ‘a. Uzeti nešto od osobe protiv njene volje ne razlikuje se od kraÄ‘e, bez obzira na to kakva je pozadina tih mera."

MeÄ‘utim, svi su se osetili bespomoćnima, a zaplašivali su ih i zatvorskim kaznama ukoliko bi odbili platiti. Ove dobrotvorne šeme donele su odreÄ‘ena poboljšanja, ali problem se brzo vraćao, te je trebalo više novca. Cena ovih programa je stalno rasla, baš kao i veličina vladajućih struktura.

Većina namesnika bili su iskreni ljudi koji su davali sve od sebe. Nije im se sviÄ‘ala ideja da traže sve više i više novca od svog naroda, i na kraju nisu imali drugog izbora nego početi posuÄ‘ivati novac od Fabijana i njegovih prijatelja. Nisu imali pojma kako će taj novac moći vraćati. Roditelji više nisu mogli priuštiti sebi da plaćaju učitelje za svoju decu. Nisu mogli plaćati lekare. A prevoznici su ostajali bez posla.

Vlast je bila prisiljena preuzimati ove delatnosti, jednu po jednu na sebe. Učitelji, lekari i mnogi drugi postali su državne sluge, tj. službenici. Malo njih je bilo zadovoljno svojim poslom. Dobili su primerene plate, ali su izgubili svoj identitet. Postali su sićušni točkovi u jednoj ogromnoj mašini. Nije bilo mesta za ličnu inicijativu, a ni neko lično zalaganje se nije priznavalo, plata im je bila ograničena, a napredovalo se samo u slučaju penzionisanja ili smrti njihovih pretpostavljenih. 

U očaju, neki članovi vlade su potražili Fabijanov savet. Smatrali su ga vrlo mudrim, a ličio je i na nekoga ko se razume u pitanja novca. On je saslušao njihove probleme i na kraju im je odgovorio: "Mnogi ljudi nisu u stanju sami rešavati svoje probleme, pa trebaju nekog ko će ih rešavati umesto njih. Sigurno se slažete s tim da većina ljudi ima pravo da bude srećna i osigurana neophodnim potrepštinama za život. Uostalom, jedna od naših velikih izreka i kaže: 'Svi su ljudi jednaki', zar ne?

Jedini način da se stvari usklade bio bi da se uzme višak bogatstva od bogatih i da se on ustupi siromašnima. Uvedite poreski sistem. Što više čovek ima, više će morati da plati. Sakupljajte poreze od svake osobe zavisno od njene radne sposobnosti i dajte svakome prema njegovoj potrebi. Škole i bolnice bi trebale biti besplatne za sve one koji ne mogu sebi priuštiti da ih plate."

Fabijan im je ponudio dugačak govor ukrašen visokim i plemenitim idealima, a na kraju je završio sa: "Oh, uzgred rečeno, nemojte zaboraviti da mi dugujete novac. Pozajmljujete ga već neko vreme. Najviše što mogu učiniti da pomognem je da mi platite samo kamate. Opraštam vam glavnicu, platite samo kamate." Otišli su bez neke dublje analize Fabijanove filozofije. Uveli su porez na dobit - što više zaradiš, veća ti je porezna stopa. Nikome se ovo nije sviÄ‘alo, ali su plaćali ili odlazili u zatvor.


Trgovci su još jednom bili prisiljeni povećati cene, nadničari su tražili veće nadnice što je nateralo mnoge poslodavce da zamenjuju ljude mašinama. Ovo je prouzrokovalo dodatnu nezaposlenost i prisililo vladu da uvede još više programa za socijalnu pomoć. Uvedene su tarife i ostala sredstva zaštite kako bi se očuvale neke industrijske branše, ako ništa, onda bar zato što su obezbeÄ‘ivale zaposlenje većem broju ljudi. Neki su se pitali da li je svrha proizvodnje - proizvodnja dobara ili proizvodnja radnih mesta!?

Kako su se stvari pogoršavale, isproban je čitav jedan niz raznoraznih mera poput kontrole plata, kontrole cena i kontrole svega i svačega. Vlada je nastojala skupiti što više novca kroz poreze na prodaju, poreze na platu itd. Neko je primetio da izmedu farmerovog žita, pa do vekne hleba na domaćinovoj trpezi, stoji 50 poreza.

Javljali su se 'stručnjaci' i neki su bili izabrani u vladu, ali nakon svakog godišnjeg sastanka vraćali su se ne postigavši ništa osim vesti da će porezi biti preraspodeljeni, meÄ‘utim, u globalu oni su uvek rasli. Fabijan je zahtevao svoje pare, a sve veće i veće svote poreskog novca su bile potrebne kako bi se on isplatio. Tad je došlo do stvaranja čitavog spektra stranačkih politika - ljudi su se počeli svaÄ‘ati koja grupa političara može najbolje rešiti probleme. SvaÄ‘ali su se oko ličnosti, ideologija, stranačkih programa, svega osim - istinskih problema.

U jednom gradu je kamatni dug premašio iznos poreza koji je bio prikupljen tokom poslednje godine dana. U celoj zemlji se suma neplaćenog kamatnog novca povećavala, a dodatna kamata se zaračunavala i na neplaćene kamate. Malo po malo, Fabijan i njegovi prijatelji postajali su vlasnici velikog dela stvarnog bogatstva zemlje. On je time dobio i veću mogućnost nadzora nad ljudima. MeÄ‘utim, taj nadzor je još uvek bio nepotpun. Znali su da situacija neće biti sigurna dok svaka osoba ne bude stavljena pod kontrolu.

Većina onih ljudi koji su se protivili sistemu bili su ućutkivani finansijskim pritiscima ili su trpeli javno izrugivanje. Da bi to mogli raditi, Fabijan i njegovi prijatelji kupili su većinu novina, televizijskih i radio stanica, a on je pažljivo odabirao ljude koji će njima upravljati. Mnogi od tih ljudi imali su iskrenu želju za poboljšanjem sveta, ali nisu bili svesni da su iskorišÄ‡avani. Njihova rešenja su se uvek bavila posledicama problema, a nikad uzrokom.

Postojalo je nekoliko različitih novina - jedne za desno krilo, druge za levo. Jedne za radnike, druge za šefove itd. Nije bilo bitno u koje se veruje sve dok se nisu doticale istinskog problema. Fabijanov plan se skoro približio svom potpunom ispunjenju. Cela zemlja mu je bila dužna. Kroz obrazovni sistem i medije, on je uspostavio nadzor nad ljudskim umovima. Ljudi su mogli verovati samo ono što je on od njih tražio.

Kad čovek ima mnogo više novca nego što ga može potrošiti na svoje prohteve, šta mu onda uopšte preostaje što bi ga moglo uzbuditi? Za one s mentalitetom vladajuće klase, odgovor je moć - sirova moć nad drugim ljudskim bićima. Dok su u vladi i medijima bili korišÄ‡eni idealisti, pravi rukovodioci koje je Fabijan tražio bili su oni s mentalitetom vladajuće klase.

Većina zlatara su postali takvi. Poznavali su osećaj velikog bogatstva, ali ih ono više nije uzbuÄ‘ivalo. Tražili su izazov i uzbuÄ‘enje, a ostvarenje potpune vlasti i moći nad ljudskim masama predstavljalo je jednu krajnje izazovnu igru. Oni su verovali da su superiorni u odnosu na druge. "Naše je pravo i dužnost da vladamo. Ljudske mase ne znaju što je dobro za njih. One trebaju biti okupljene i organizovane. Vlast je naše pravo po roÄ‘enju."

U celoj zemlji Fabijan i njegovi prijatelji posedovali su mnogo banaka i kreditnih agencija. Istina, bile su privatne i odvojeno posedovane. Teoretski, one su predstavljale konkurenciju jedne drugima, ali u stvarnosti radile su vrlo čvrsto i zajednički. Nakon što su ubedili par namesnika, osnovali su jednu instituciju koju su nazvali 'Centar Novčanih Rezervi'. Nisu čak ni koristili svoj novac za to - stvorili su zajam od dela novca iz depozita drugih ljudi.

Ova institucija je spolja davala utisak regulisanja finansijskih poslova od strane vlade, ali za divno čudo, ni jednom upravniku ili državnom službeniku nije nikada bilo dozvoljeno da postane član upravnog odbora.

Vlada više nije pozajmljivala direktno od Fabijana, nego iz 'Centra Novčanih Rezervi'. Garanciju koja se nudila Fabijanu u smislu da će pozajmljeni novac biti vraćen, predstavljao je procenjeni iznos poreza koji će se prikupiti od naroda sledeće godine. Sve to je bilo u skladu s Fabijanovom namerom da otkloni svaku sumnju da je on taj koji kontroliše finansije zemlje, stvarajući utisak da se tu radi o vladinoj delatnosti.  MeÄ‘utim, on je iza kulisa i dalje sve kontrolisao.

Fabijan je imao toliku kontrolu nad vladom, da je ona bila prisiljena da se ponaša onako kako joj je on nalagao, pa se tako i hvalisao: "Dajte mi nadzor nad novcem neke nacije i neće me zanimati ko donosi zakone." Nije bilo važno koja grupa namesnika (političara) se birala. Fabijan je imao vlast nad novcem, žilom kucavicom nacije. Vlast je uzimala novac, ali kamata je uvek bila zaračunavana na svaku pozajmicu. Sve više i više je izdavano na socijalnu pomoć i nije prošlo dugo, a vlada više nije bila u stanju plaćati ni kamate, a kamoli glavnicu.

Pored svega toga, ipak je bilo onih ljudi koji su se još uvek pitali: "Novac je jedan sistem koji je stvoren od strane čoveka. Zasigurno se može napraviti takvim da mu služi, umesto da njime vlada?" MeÄ‘utim, takvih je ljudi bilo malo, a njihovi glasovi su se utapali u jednoj pomahnitaloj trci za nepostojećim interesom ili kamatom.

Administracije i stranačke etikete su se stalno menjale, ali glavna politika se nastavljala, bez obzira na to koja je vlast imala prividnu moć. Svakom godinom, Fabijanov krajnji cilj bližio se svom ispunjenju. Narodna politika nije značila ništa, narod je oporezovan do krajnjih granica, tako da više nije mogao plaćati. Uslovi za Fabijanov poslednji potez su sazreli.

10% novčanih zaliha bilo je još uvek u obliku novčanica i kovanica. Ovo je valjalo ukinuti na način koji neće pobuÄ‘ivati sumnju. Dok su ljudi koristili gotovinu, slobodno su kupovali i prodavali kako su hteli, tako da su još uvek imali nešto kontrole nad svojim životima.

MeÄ‘utim, nije bilo uvek sigurno nositi sa sobom novčanice i kovanice. ÄŒekovi nisu bili prihvaćani izvan lokalnih zajednica i stoga se tražio neki praktičniji sistem. I gle čuda, Fabijan je opet imao spreman odgovor!? Njegova je organizacija izdala svima jednu malu plastičnu karticu na kojoj je bilo upisano ime osobe, njena fotografija i identifikacioni broj. Kad bi ta kartica bila predočena, vlasnik trgovine bi nazvao centralni kompjuter da proveri iznos kredita. Ukoliko je on odgovarao, osoba je mogla kupovati šta je htela do odreÄ‘enog iznosa.

Isprva, ljudima je bilo dopušteno da kupuju za male svote na kredit koji je mogao biti isplaćen mesečno, tako da u tom slučaju kamate nisu bile naplaćivane. Ovo je pogodovalo radnicima koji su radili za platu, ali šta su proizvoÄ‘ači i drugi preduzetnici mogli s tim? Oni su morali instalirati skupu opremu, proizvoditi dobra, isplaćivati dohotke, itd. i prodati robu ili usluge da bi otplatili dug. Ukoliko bi preterali za koji mesec, bila bi im uračunata kamata od 1.5% za svaki mesec duga. Ta svota je iznosila 18% godišnje.

Preduzetnici nisu imali drugo nego dodati 18% na prodajnu cenu. Ipak, taj dodatni novac ili kredit (18%) nije bio pozajmljen nikome. U celoj zemlji, preduzetnicima je dat nemoguć zadatak da plaćaju 118$ za svakih 100$ koje su pozajmili – tih dodatnih 18$ nikad nije ni bilo napravljeno.

Fabijan i njegovi prijatelji sada su opet povećali svoj ugled u društvu koje ih je sada smatralo oličenjem uspeha i poštovanja. Njegova predviÄ‘anja u finansijama i ekonomiji sada su prihvatana skoro kao verska ubeÄ‘enja.

Pod pritiskom povećanih poreza, mnoge sitne zanatlije i privatni preduzetnici bili su uništeni. Za različite delatnosti bilo je neophodno imati specijalne dozvole, tako da je onima koji su preostali, poslovanje postalo veoma otežano.
Fabijan je posedovao i upravljao svim velikim kompanijama koje su imale na stotine filijala, a koje su naizgled bile u meÄ‘usobnoj konkurenciji. Na kraju, svi rivali bili su izgurani iz poslovanja kao i mali privrednici. Bili su progutani od Fabijanovih divovskih kompanija koje su bile pod vladinom zaštitom.

Fabijan je želeo da uz pomoć sistema plastičnih kartica eliminiše novčanice i kovanice. Plan mu je bio da kad se takav novac skroz povuče iz opticaja, samo one organizacije i firme koje koriste kompjuterski finansijski sistem moći će nastaviti s poslovanjem.

Znao je kako će vremenom neki izgubiti svoje kartice i tako postati nesposobni da kupuju i prodaju dok im se ne ustanovi identitet. Želeo je da se donese zakon po kojem bi svako morao da ima istetoviran identifikacioni broj na ruci ili čelu. Taj bi broj bio vidljiv samo na jednom posebnom svetlu i bio bi povezan s kompjuterom. Svaki bi kompjuter bio povezan s jednim ogromnim centralnim kompjuterom, kako bi Fabijan mogao znati sve o svakome.
________________________________________________________

Autorska prava: Larry Hannigan 1971, Australija
Izvor: http://www.larryhannigan.com/EarthPlus.htm#storytop

Komentari
Dodaj Novi Pretraga RSS
Dodaj komentar
Ime:
Email:
 
Naslov:
UBBCode:
[b] [i] [u] [url] [quote] [code] [img] 
 
 
:D:):(:0:shock::confused:8):lol::x:P:oops::cry::evil::twisted::roll::wink:
:!::?::idea::arrow:
 
Morate navesti anti-spam kod koji stoji na slici.

3.26 Copyright (C) 2008 Compojoom.com / Copyright (C) 2007 Alain Georgette / Copyright (C) 2006 Frantisek Hliva. All rights reserved."

 
< Prethodno / Previous   Sledeće / Next >


CONTENT

Hide your light under a bushel.
 

TRANSLATE
EnglishFrenchGermanItalianPortugueseRussianSpanish

SAJTOVI OÄŒLAÅ IVAÄŒA








.
 
~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~ ~
Oči su vođe u ljubavi.
 
poslovni adresar - PANS - poslovni oglasnik